preuzeto sa
http://www.emportal.rs/zines/ekonomist/66940.html
Uzroci novih studentskih protesta
Zarada ispred kvaliteta studija
Autor: Dušan Pavlović
Svaki fakultet želi da upadne u viši platni razred koji zavisi od broja studenata koji upiše. Što je viši platni razred, dobija se više para iz budžeta i zato što fakulteti time kroz veći broj samofinansirajućih studenata dobijaju dodatna sredstva. Pošto deo koji daje država nije dovoljan za pristojnu platu, fakulteti su prinuđeni da upisuju ogroman broj samofinansirajućih studenata da bi nastavnom osoblju podigli plate
Nedavni protesti studenata pokazuju da nešto zaista nije u redu sa reformama na Univerzitetu koje se započete 2005.
Da li se iza odbijanja studentskog zahteva po kome svi koji sakupe 42 boda na prvoj godini treba da pređu na budžetsko finansiranje krije neki dublji problem? Da li bi on mogao da se reši ako bi državni univerziteti upisivali manje studenata?
Još uvek aktuelni protesti studenata pokazuju nam najmanje dve stvari.
Jedna se odnosi na promene pravila igre i shvatanje ko je na šta ovlašćen. Druga se odnosi na jedan od problema zbog koga reforme na Univerzitetu nikako ne mogu da počnu da daju očekivane rezultate – na fakultetima ima previše studenata zbog čega nastavu nije moguće držati onako kako to zahteva Bolonjska deklaracija.
Suštinu prvog dela problema je relativno lako otkriti. On proističe iz činjence da se neko setio da menja pravila igre u toku same igre. Svi samofinansirajući studenti koji su 2007. upisali fakultet, upisali su ga pod uslovom koji im garantuju da će, nakon završene prve godine, preći na budžet ako sakupe 42 boda. To je bilo privremeno rešenje, protivno
Zakonu o obrazovanju iz 2005. ali su studenti upisali fakultete u uverenju da će se vlada držati toga.
Ko god da je smislio privremeno rešenje nije smeo da ga menja u toku igre, jer studenti sada s pravom smatraju kako država želi da im oduzme nešto na šta su ovlašćeni. Rešenje za taj problem je da se amandman usvoji, ali da počne da se primenjuje za studente koji budu upisali fakultete u junu 2009. Budući studenti predstavljaju kvazidruštvenu grupu koja nema čak ni latentan ineteres i koja će imati daleko manje resursa za protest.
Najnoviji studentski protest, međutim, otkriva neke druge, dublje probleme sa reformom visokog školstva u Srbiji.
Primena spornog amandmana (nameravana ili ne) uvećaće priliv sredstava za fakultete i smanjiti broj studenata. Do sada bi od 100 samofinansirajućih studenata svi koji “očiste” prvu godinu u roku mogli da naredne godine pređu na budžet. Ako svih 100 to uradi, fakulteti gube ogromna sredstva koja su imali u prvoj godini, a broj studenata ostaje isti. Ako sada od 100 pređe samo 20 najboljih, Fakulteti su višetruko na dobitku.
Ako tri četvrtine onih koji nisu prešli na budžet žele da nastave da studiraju, moraće da nastave da plaćaju školovanje. To fakultetima omogućuje veće prihode. Fakulteti bi taj ekstraprihod mogli da ulože u nov nastavni kadar ili nove prostorije, čime bi podigli kvalitet nastave za one koji nastavljaju studiranje. Pošto je malo verovatno da će svi koji moraju da nastave da se samofinansiraju nastaviti studije, to znači da će jedan deo studenata morati da otpadne. To je za fakultete dobro, jer će se time osloboditi dela studenata i tako smanjiti opterećenje po profesoru.
Kako vidimo, sporni amandman bi mogao da delimično reši problem prevelikog broja upisanih studenata, odnosno malobrojnog nastavnog osoblja, što predstavlja glavni problem na najvećem broju naših fakulteta. To se vidi i iz činjenice da je ovo već druga godina zaredom kako se granica prelaska u drugu godinu spušta: umesto da se za upis u drugu godinu sakupi 60 bodova (kako je predviđeno Zakonom), najpre je granica spuštena na 37, a potom na 42. Studenti su preopterećeni i nemotivisani da ispune svoje zakonske obaveze. Zašto je to tako? Da li studenti ne žele da uče ili profesori ne umeju da ih motivišu?
Odgovornost je na obe strane, ali nesposobnost nije generisana lenjošću jednih i drugih, već sistemskim pretpostavkama koje demotivišu obe strane da se trude više.
Zašto profesori nisu u stanju da motivišu studente da daju godine u roku? Za to postoji jednostavan odgovor: fakulteti upisuju prevelik broj studenata. Sa tako velikim brojem upisanih nemoguće je postići interakciju između studenata i profesora koja bi omogućila kontinuiran rad u kome predavač može na adekvatan način da se posveti svakom studentu i motiviše ga na rad. Da bi interakcija bila moguća potrebno je da se radi u manjim grupama, a da bi to bilo moguće potrebno je ili više nastavnog osoblja ili manje upisanih studenata.
Evo nekih podataka koji nam pokazuju kako to rade prestižni univerziteti. Prestižni fakulteti su, između ostalog, prestižni upravo zbog toga što upisuju manje studenata. Američki univerziteti, na primer, primaju u proseku 10 odsto prijavljenih. Domaći fakulteti upisuju preko 80 odsto. Da bi se profesori upoznali bolje sa radom svakog studenta, potrebno je da na jednog profesora dolazi što manji broj studenata. Na Beogradskom univerzitetu kod jednog dela fakulteta društvenih nauka srazmera profesor:student na prvoj godini studija iznosi oko 1:30. Na Prinstonu ili Harvardu je srazmer, kada se uzmu sve godine zajedno, 1:5, odnosno 1:7. Čak ni da su naši profesori duplo kvalitetniji od američkih, takvo opterećenje po profesuru niko ne može da izdrži.
Manji broj studenata omogućuje rad u manjim grupama u kojima se uvek bolje radi i u kojima se ostvaruje veća posvećenost profesora svakom studentu čime se stiče bolji uvid u kontinuirani rad studenta. To je normalna praksa na najboljim američkim univerzitetima na kojima se redovno, unutar skupa osnovnih informacija o univerzitetu, pojavljuje i podatak o tome koliko ima seminara (vežbi) na kojima su grupe manje od 20 studenata (preko 80 odsto), te koliko ima predmeta na kojima se radi u grupama od po 50 i više studenata (ispod 10 odsto).
Grupe za vežbe na nekim fakultetima društvenih nauka Beogradskog univerziteta sadrže i preko 100 studenata. Kako se u takvim uslovima može vežbati bilo šta? Ima slučajeva i gde grupe čine u proseku 35 studenata, ali je tih grupa nebrojeno mnogo, a sve njih mora da opslužuje malo nastavnog osoblja, ponekad samo jedan asistent.
Na Fakultetu političkih nauka, recimo, na vežbama iz svakog predmeta na prvoj godini dolazi u proseku 1,5 asistent. Srazmer je dakle 1,5:620. Ako se nastavi trend povećanja upisanih studenata, univerzitetski asistenti pretvoriće se srednjoškolske profesore koji će po cele dane provoditi na fakultetima ponavljajući jedno isto, nemajući vremena za naučnoistraživački rad i napredak u karijeri koji od tog rada zavisi.
Zašto fakulteti upisuju tako veliki broj studenata? Zato što svaki fakultet želi da upadne u viši platni razred koji zavisi od broja studenata koji upiše (što je viši platni razred dobija se više para iz budžeta) i zato što fakulteti time kroz veći broj samofinansirajućih studenata dobijaju dodatna sredstva. Pošto deo koji daje država nije dovoljan za pristojnu platu, fakulteti su prinuđeni da upisuju ogroman broj samofinansirajućih studenata da bi nastavnom osoblju podigli plate.
Ako bi fakultet samoinicijativno pokušao da upiše manje studenata (čak i pod pretpostavkom da se na tržištu prihvati povećanje školarine), Vlada Srbije bi ga prebacila u niži razred i umanjila njegov budžetski udeo. Tako dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj je jedini način da se smanji broj novoupisanih studenata upisivanje većeg broja studenata. Kako god se obrne, fakulteti su prinuđeni da upisuju velik broj studenata.
Prevelik broj studenata snižava kvalitet nastave jer sprečava kontinuirano praćenje rada studenta i srozava kvalitet nastave. To je suština Bolonjske reforme u tehničkom smislu. Ali to nije jedini problem. Velik broj studenata otvara još i pitanje efikasnosti školovanja. Na najboljim američkim univerzitetima stopa studenata koja nakon prve godine nastavi da studira je preko 95. Kod nas bi ona bila manja od 50 da nema spuštanja bodova svake godine. Po grubim računicama, stopa diplomiranja na Beogradskom univerzitetu iznosi oko 65. Na prvih 10 američkih fakulteta ona je preko 95. Nije teško zaključiti da bi manji broj studenata i kvalitetnija nastava mogli da povećaju stopu diplomiranja.
evo ovo daje neka objashnjenja chisto da ne bude da je faksu u interesu da mi svi predjemo na budzet